Škola.i društvo

Odgovori
Korisnikov avatar
Ana
Postovi: 8
Pridružio se: 10 Maj 2022, 10:35

Škola.i društvo

Post od Ana »

Škola i društvo

   Iako govorim o školi i deci, ovo je u stvari očajnički pokušaj reforme celog društva. Svet ide u jako lošem smeru, postoje neki svetli primeri ali bojim se da to nije dovoljno, i da će nas pohlepa i glupost, kao zvezde vodilje odvući u propast. Priroda se zarad profita uništava, celokupnu svetsku poljoprivredu su 2-3 kompanije stavile pod svoju šapu, ekonomiju takođe, broj gladnih se ne smanjuje, uprkos tehnološkom napretku ogroman broj ljudi radi isto kao u 19. veku, medicina i farmacija, kao uostalom i cela nauka, su duboko korumpirani, svaki pokušaj socijalne države se napada ako treba i brutalnom silom. Pogledajmo samo kako su prošle države Južne Amerike, ii tzv Arapsko proleće.

   Nemam ja iluzija da će ova knjiga nešto promeniti, ali barem da sebi olakšam,  „rekoh i dušu spasih“. S druge strane, uprkos mom urođenom i ničim opravdanom optimizmu, ja ne verujem u svetlu budućnost celog društva, ali za pojedince će uvek biti nade.

   Škola je i na početku i na kraju svih problema. Od škole počinje, ovakav sistem je idealna podloga za stvaranje novih i novih nesvesnih pojedinaca, idealnih za sve moguće manipulacije. A na kraju, ako je to moguće, pošto smo u začaranom krugu u kome je kraj ujedno i početak, ovakvo društvo stvara lošu školu, kako kažu „loši đaci koji su sad postali ministri svete se učiteljima za sve muke kojima su ih mučili“. Škola je stalno u nekim reformama, a ja koliko vidim, samo se dobija sve veća i veća kontrola od strane države, a sirotim učiteljima (nastavnicima, profesorima) koji su na prvoj liniji vatre, na sve moguće načine se vezuju ruke i ograničava im se sloboda u radu. Pri čemu je taj loš sistem na delu i u visokom školstvu, tako da su i učitelji žrtve tog i takvog školovanja i ulaze u razred potpuno nepripremljeni.

   Ne mislim ja tu samo na one škole starog tipa gde se od dece očekuje da sede i ćute, i posle samo ponove šta je učitelj govorio. Ništa bolje nisu ni škole tipa Samerhila gde su deca puštena, niko ne sme na njih da digne glas i uvede red, deci nasušno potreban. Ili one nategnuto vesele i razigrane tipa „Idemo drugari!“, kao kod Branka Kockice. Loše je i jedno i drugo i treće, ni u jednoj deca ne dobijaju ono što im suštinski treba. Ako je dete previše živo malo se nadrogira bensedinčićima i idemo dalje. Show must go on! U svima se neguje laž, neka iluzija o „slatkoj maloj dečici“, zekama i leptirima, a nezadovoljstvo učitelja što stvarnost ne odgovara toj slici se duboko potiskuje i potiskuje i potiskuje.

  Cilj je uništavanje mislećeg pojedinca! Da li ćemo to dozvoliti ili želimo našoj deci neku drugačiju sudbinu? U tom smislu, pokušaj neke drugačije i bolje škole je duboko subverzivna delatnost, nešto što udara u temelje ove pre svega pohlepne (za novcem, slavom, moći, zabavom, seksom...) civilizacije.

   Rad sa decom je u sferi duhovnog, ono što radimo, dobro ili loše, ostavlja tragove i deluje na celokupan duhovni život i sudbinu celog čovečanstva. (samo da napravimo razliku – duševno je ono što se tiče osećanja kao što su sreća, patnja, zadovoljstvo, bes, potištenost, a duhovno je iznad toga, ono barata onim večnim kao što su ljubav, istina, vera, dobrota.. i ne zavisi od svakodnevnih čulnih utisaka.)

TIME JE I NAŠA ODGOVORNOST VEĆA!

Autor: Miša Petrović
Odgovori